za one moje prijatelje, poznanike, kolege, prijatelje mojih prijatelja.. koji svako toliko još uvijek refreshaju ovu stranicu:

go away


ne, zezam se, neizmjerno puno hvala onima koji su strpljivo čekali da opet počnem pisat, suptilno me pitali kad će to više, a najviše hvala onima koji me nisu ništa pitali.. vidim da se tu nakotilo oko 1000 hitova otkad sam zadnji put bila, i ne mogu vam opisati koliko mi to znači.
hvala svima koji su mi usmeno dali lijepi feedback, hvala svima koji su mi rekli da su ponosni na mene, ihvala robu koji mi je (doduše pijan) nudio posao u području web dizajna.

al meni je, brate dodijalo.. možda me jednom opet uhvati, ali mislim da je prilično jasno da to sad neće bit. al ako netko od vas otvori svoj blog, be sure to let me know (na tenchee@gmail.com).


odlazite odavde, novi se zabavni blogovi otvaraju svaki dan :)

Obožavam Filozofski Fakultet poslije 8 navečer, uvijek me sjeti na Cipeliće, kada se u staroj postolarskoj radnji, nakon mraka budi cijeli jedan šareni, skakutavi, prilično hipijevski svijet. Na Filozofskom poslije 8 radi samo KSFF, a to je, ako išta, skakutavo i šareno mjesto, s definitivno hipijevskim ozračjem, u smislu "Ljubav, stari! Marx je car, a Isus te voli! i dolje Coca-Cola!". Kad ulaziš na Filozofski poslije 8, pored kliznih vrata probijaš se kroz mrgodne poglede čuvara, domara i čistačica, ljudi sa životom i djecom koja čekaju večeru. Ignoriraš činjenicu da imaju svaki razlog na svijetu da te mrze, tebe i tvoje prijatelje čije opuške i žvakaće gume skupljaju sa poda svaki dan već 4 godine. Vidiš samo KSFF; ako si barem malo kul, tamo je svatko tvoj prijatelj. Pelinkovac je toliko jeftin.
Kad sam se u četvrtak dovukla tamo na tulum za kraj našeg eksperimentalnog kvazipostdiplomskog specijalističkog (umetnite 4 velike riječi po izboru) programa koji smo od milja zvali "LJ.P.", svi su već bili prilično nacvrcani, što se moglo zaključiti po količini zagrljaja i uzvika "Došla si! Pa di si dosad?!".
"Da, evo me..hehe..ti se ono zoveš..?".
Da se ne bih previše osjećala kao stranac, netko mi je warp 9 brzinom u ruku uvalio dupli pelin, i na tome sam mu/joj duboko zahvalna, jer ne možeš biti veći stranac doli jedina trijezna osoba u prostoriji. To je vrlo nezahvalna pozicija.
Potpomognuti neslužbenom atmosferom, sa svih su mi strana prilazili ljudi s kojima dotada nikada nisam pričala, unatoč činjenici da smo zadnja tri mjeseca zajedno provodili svaki četvrtak i petak od 5 do 8. Neobična bliskost se stvorila između mene i ljudi koji su običavali sjediti točno sa suprotne strane okruglog stola, naučila sam napamet njihovu garderobu i raspored pranja kose (četvrtkom masna, petkom lepršava), da bih na kraju priče fascinirano otkrivala njihovu boju glasa.
Sjedili su tako za našim stolom Stranac i Strankinja, s kojima sam par puta bezuspješno pokušala razgovarati za vrijeme pauze, ili dok smo zajedno kasnili na predavanje. Obeshrabrena time što se nisu niti pokušavali pretvarati da sam im zanimljiva, etiketirala sam ih kao "umišljene napuhance s prava" i ostavila tamo. A sada su sjedili sa druge strane stola, vrlo prijateljski nagnuti prema nama, dok Stranac objašnjava Kolegi Psihologu kako ima gadne probleme sa - znojenjem. Kolega Psiholog ne bi bio Kolega psiholog da nije svo vrijeme kimao glavom i govorio "da, stres..", dok je ovaj opisivao do u detalje koji mu se dijelovi tijela znoje koliko intenzivno i u kojim situacijama. Jedini savjet koji sam ja uspjela procijediti bio je "Pa nosi rukavice! One fine gospodnje!", što je bilo potaknuto mojim tajnim razmišljanjem "Sad razumijem zašto se nikad nismo rukovali". Pogledao me je kao da kaže "Jesi ti pijana ili samo glupa?", pa sam mu uzvratila tajno zamišljajući kako mu se slivaju vodopadi niz čelo dok odgovara Obiteljsko pravo početkom sedmog mjeseca. Dok sam se trgla iz fantazije, Strankinja pored njega već je komentirala da se njoj stres manifestira - vaginalno. Gljivice su podla mala stvorenja koja nam zagorčaju život baš kad mislimo da stvari ne mogu ići gore.
And then it hit me! Valjda "Jesus loves you" natpis koji je stajao točno iznad njih, ili moja vječna tendencija da takozvane "ružne" stvari doživljavam kao lijepe, nešto je djelovalo u cijeloj toj jednadžbi da su mi Stranac i Strankinja postali simpatični. To kako su nam pijano i bez oklijevanja pružili disfunkcionalne i prilično odvratne detalje svoga bića, naprosto me razgalilo, i odjednom sam mislila "šteta što ih najvjerojatnije neću više nikada vidjeti".
Sjetila sam ih se danas čitajući priču o princu na mom novom omiljenom blogu, jer moja bi reakcija bila upravo suprotna. Nema čarobnijih ljudi od Stvarnih ljudi, ja bih rekla.

ah, the sweet rutine. kava i net, fax, glad, kava, telefon, net, večera, net. Što zbog drugih aktivnosti, što zbog lijenosti i nemara nacističkog telekoma, bila sam izolirana od mreže brat-bratu 10 dana, unutar kojih se, ko za vraga, pojavilo tisuću malih stvari o kojima sam ovdje htjela pisati. Od kojih se sad ne mogu sjetiti ni jedne.

Vratila sam se u Zagreb nakon 20 dana i čeka me x kava nadoknade. Bilo bi X-2 da me nisu neki ljudi odjebali danas, ali ima jedan mali razlog zbog kojeg mislim da je to bila sudbina.
.
.
.
.
.
.
Uopće ne znam zašto mi se odmah tako svidjela žena koja je sjedila nasuprot mene u tramvaju. Gledala sam jednom u nekom dokumentarcu da starijim ljudima na licu možeš vidjeti kakvi su; bore i mišići im se s godinama namjeste u oblik onog izraza lica koji su najčešće nosili. Gledate li žene po tramvajima, od 50 i više godina, po njihovom licu, načinu na koji sjede, gledaju ili potpuno ignoriraju ljude oko sebe i načinu na koji dišu, dobit ćete prilično jasan dojam kakve su. Ogorčene su najlakše za prepoznati, i po zagrebačkim ih tramvajima ima na miljarde. Guraju se laktovima, trče prema sjedalu, pažljivo i kritički promatraju oko sebe, trzaju na svaki šum i mrko gledaju klince koji psuju negdje iza. S njima se često preklapaju upicajzljene žene-snobovi, koje rade sve to isto, samo finije, uz damski stisnute usnice i poneko "tc!", s crveno nalakiranim noktima, popravljajući suknju ili kaput kako bi umirile nervozu.
A ova je bila suprotna, ona je bila zrela. Imala je izraz lica jedne mirne, zadovoljne žene kojoj nitko ne govori što da radi. Našminkana i sređena, u krznenom kaputu, a ostodobno kao da joj ništa nije neugodno, izgledala je poput onih bakica s kojima pričate o sexu, ili o revolucijama '68. Imala sam knjigu u krilu, i mogla sam je pogledati samo na časak a da ne bude očito, a još mi je postala zanimljivija kada je nakon par sekundi iz džepa izvadila mp3 player. Creative.
Sjedile smo obje prekriženih nogu, u suknjama do gležnjeva, one vrste koje nikad potpuno ne uđu, niti izađu iz mode. Svako par minuta jedna od nas bi zamijenila noge, pazeći pritom da ne dodirujemo jedna drugu. Moje su misli istovremeno pratile knjigu i neku tajnu povezanost koju sam vjerovala da imamo; mogle smo se zamijeniti za suknje, mogle smo se zamijeniti sa gadgete, mogle smo se zamijeniti za mjesta, za živote, sve.
Slavenka Drakulić odlučila je završiti poglavlje dvije stanice prije nego silazim, i nije imalo smisla počinjati novo. Stoga sam izvadila svoje rukavice, one koje u jednom sloju imaju odrezane prste, a preko njih se navlači sloj vune tako da izgledaju kao mittens. Kažem mittens jer ne znam našu riječ. Čula sam kako se nasmijala, i znla sam da me gleda. Izvadila je slušalicu iz uha.
"Oprostite, je li bolje griju te rukavice od običnih?"
"To me još nitko nije pitao. Mislim da ne, samo su zgodnije ako želite pisati SMS na zimi, ili jesti sendvič. I izgledaju blesavo"

Iduće dvije stanice rekla je da se čuje da sam iz Splita, i da ona voli kako Dalmatinci brzo pričaju. Uvijek je imala dojam da ljudi koji sporo pričaju sporo misle. Rekla sam da je to vjerojatno točno, ali možda se na kraju domisle istom broju stvari. MOžda ljudi koji brzo misle više puta misle iste stvari.

Ovdje kao ide dio u kojem objašnjavam zašto pišem o nepoznatoj ženi iz tramvaja. Dio u kojem istaknem veliku moralnu pouku našeg jendo-i-pol minutnog razgovora. Ali mi nismo rekle nešto mudro, mi smo pričale gluposti. Samo smo se totalno kužile u njima. Ili sam ja imala osjećaj da smo se kužile.
Ljudi pričaju sa mnom u tramvaju. Uglavnom me živciraju, al ona me razveselila. To je to.
Nema otuđenosti urbanog života.

u duhu proglašavanja uspješnica godine, dodjeljujem pokal shit of the year izjavi anonimne autorice, slijedećeg sadržaja:

"MOJ PAS JE VEGETARIJANAC."

Call me silly, ali svim bićem vjerujem da psi jedu vegetarijansku hranu zato što im vlasnici ne daju ništa drugo, a ne zato što ih grize savjest kad pojedu nešto što je imalo mamu. Otprilike kao i ja, prije ili kasnije probudit će ih misao "jebeš hranu koja nije imala oči"

Ta moja glava, ne može bit da je jedna nikako..
Već 2 tjedna pokušavam napisat post o stanjima uma, al kako je sutra dan koji općenito karakterizira više vremena i/ili energije, uspjela sam otvorit lufta za još različitih glavosvijetova.
Tako sam samo htjela pisati o fazi kad mi je Zagreb išao na kurac. Baš mi se ono fino popeo na jetru, s jetre na pluća,i jedva sam čekala da ga iskašljem u nadolazeći četvrtak, kada je u rasporedu pisalo "otić u Split". Ali četvrtak je bio tako daleko, i trebalo je izdržat to malo Zagreba, uglavnom objašnjavajući ljudima zašto i se ne da danas s njima nikamo. Tako sam petak navečer provela cendrajuci prijatelju na ICQ, kad me on podsjetio da nije slučajno da mi je poklonio knjigu “Žal”.
“To ti je jedan drugi svijet”, rekao je, a jedan drugi svijet bilo je baš ono što sam htjela. Ostatak FFN-a (Famous Friday Night) provela sam na podu wc-a, ili, točnije, u Tajlandu. (na podu wc-a jer mi je tamo najdraže čitat navečer, ne znam zašto, a u Tajlandu jer se tamo odvija radnja knjige). Kad sam se napokon odvojila od nje, provela sam cijelu noć sanjajući kako plivam s likovima iz knjige, igram se s meduzama, bježim od morskih pasa, a pogotovo svađam se s onom (meni) iritantnom Francuskinjom, da mi je ujutro trebalo neko vrijeme da pohvatam što se u knjizi uopće zadnje dogodilo.
Tako sam cijeli dan nosila u glavi pijesak i koralje, dok me mama nije podsjetila da sam obećala preuzeti pisanje čestitki ove godine, budući da sam odlučila bojkotirati sms-forwardiranje-želja. Ostatak dana provela sam birajući kojoj bi se teti koja čestitka više svidjela, i koju da posebnu želju dodam uz onu dosadnu staru priču o zdravlju. Nisam ni pazila, a obuzeo me, eto, taj Božićni Duh(TM). Odjednom mi se samo išlo okolo i grlilo ljude. Išlo okolo i darivalo ljude, i sva ta sranja.
Taman što je Božićni Duh(TM) doživio svoj vrhunac u trenutku kad sam prijateljicama dala šalove koje sam im isplela, našla sam se u čekaonici dnevne bolnice odjela za onkologiju, kako, po zadatku i za svrhu jednog izbornog kolegija, sjedim i upijam atmosferu. Zahvalna ljudima što danas baš ne izgledaju strašno bolesni, sjedila sam i upijala, kad su pored mene bolničari ležerno provezli plahtom pokriven leš. Moju marljivu racionalizaciju da su možda tako složili krpe razbile su neke dvije bake koje su se počele krstiti, i tu je negdje nestalo božićno ludilo.
A znala sam da ga neću vratiti, jer ove godine ne kitimo bor i ne kupujemo darove. Ove godine selimo za blagdane.
Zvuči kao grozna stvar koja se događa na početku američkog TV filma o smislu Božića i obitelji, i taj film, naravno, završava tako da likovi ipak ostaju kući na taj dan, netko im pokloni drvce sa sjajnim vrhom, susjedi donesu kolače, djeca se smiju u kutu a pijani djeda viče "God bless us everyone!". Američka bi TV publika bila vidno razočarana našim krajem, ali meni je ovo najbolji Božić u dugo vremena. Išli su mi malo na živce ti darovi. Prvo se sve vrtilo oko njih, vremenska i financijska stiska zadnjih dana, onda briga oko toga što kako umotati, pa nekoliko sati nestrpljivog pogledavanja čas ispod bora, čas na sat, dok ne dođe vrijeme za otvaranje. Kad bih i otvorila sve, i divila se neko vrijeme, uvijek sam na kraju imala neki osjećaj "a što sad?", kao da je upravo završilo sve što se imalo dogoditi.
Ove godine moja obitelj i ja zajedno radimo. Pakiramo kutije, ljutimo se na majstore, prekopavamo davno zaboravljene gluposti sa dna ladica. Nije loš božićni duh za 4 ateista.
Kao što to biva sa stvarnim svijetom u Žalu, Zagreb i njegove obaveze samo su polako izblijedili, kao da to nisam bila ja kad su prošli tjedan zadavali domaće zadaće. Svako toliko padne mi na pamet da do 10.1. moram napisati izvještaj i da se na amneziju ne mogu vaditi. Isto mi tako svako toliko padne na pamet da ću jednog dana diplomirati i da neću više živjeti dva grada - a gdje ću onda bježati kad mi sve dopizdi?

Već se ovo dešavalo, da dođe do neke blokade sa pisanjem bloga, i da se tjednima čini da se tu više nema što reći, a da onda pročitam neki članak u novinama "što je to blog i zašto to nije blok", što me ispuni potrebom da budem opet dio te zajednice upitnog smisla.
Ovaj put nisam pročitala članak, nego sam gledala show Sanje Doležal. Inače izbjegavam emisiju gospođe "ista sam Oprah samo svjetlija i gluplja" u širokom luku, ali uvijek sam htjela znati kako točno izgleda Denis Lalić Pušiona. S obzirom na to koliko se navodno drogira u svojim kolumnama, očekivala sam ispijenu narkomansku facu sa podočnjacima veličine Perzijskog zaljeva, ali izgleda da njega droge pucaju više u Elvis Presley-evskoj maniri. Osim toga, htjela sam i vidjeti svoga Druga Koji Se Pravi Da Je Bosanac (kod njega je to ko psihosomatska bolest; toliko vjeruje da je Bosanac da zaista zvuči tako), kojega su uhvatili ispred faxa i pitali zna li što je to blog. Rekao im je da je to ono kad pišeš šta si danas ručao i da te cura ostavila.
Uglavnom, uvijek me to pukne, je li, da ga opet malo pišem. A nisam ga pisala jer mi se zadnjih mjesec dana količina slobodnog vremena progresivno smanjivala, pod utjecajem nekih dodatnih studija, dodatnih volontiranja, starih volontiranja i novorazvijene ovisnosti o pletenju i heklanju. A i zeznuta je stvar da, što rjeđe pišeš, to manje stvari oko sebe vidiš kao materijal za dobar tekst. Tako nakon dugog nepisanja možeš dobit samo isforsiran tekst.
Pa najbolje da odma odustanem od njega..
Reći ću samo da je otkriće Sanjine jutrošnje emisije bio stanoviti Tobić Tobić Idol Mladih, izvjesni performerski zajebant, koji kao pravi kozmopolita i "čovjek za Evropu" ima srpski i hrvatski blog. Kaže da se prozvao Tobić Tobić kad je prvi put gostovao na radiu, jer je htio da mu se prezime spominje što više puta. Također je u jednom momentu pojam "brand" nazvao "srpskim izrazom"

[b]vidila žaba da konja potkivaju
pa digla i ona nogu[/b]


Gospodin Vicenco volio je gledati američke filmove. U njima su žene preplanule i polugole, tipovi voze dobre motore, a zgrade izgledaju poput izložbe ogledala. To je moderno, a ne ko ovo dalmatinsko forsiranje kamena, "kamen vamo, kamen tamo, đava van ga lipi okamenija, prodajte ga sve u Jameriku, neka izgrade šesnest Bilih kuća, samo nama više taj kamen da odnesu sa očiju". Kod nas iz zidova kuća raste trava, pola žena u mistu nosi "travercu", a muškarci smrde na ribu. Ili škiju i bevandu. Ili sve troje.
Gospodin Vicenco odlučio je napraviti Manhattan na Čiovu. Ili Sidney na Čiovu. Ili Dubai. Uglavnom, izložbu ogledala, u kojoj bi živjelo 50 do 100 tisuća ljudi, modernih, naravno. Točno pedeset nebodera po uzoru na newyorški Manhattan, veliku trajektnu luku s terminalima i golemim privezom za cruisere, marinu za megajahte, naselje s kućama na moru, stadion, koncertne dvorane, shopping centar, turističko naselje, luksuzne vile, stambenu zonu, golfske terene(golfske terene.. golfske terene. .nazovite me glupim tradicionalistom, ali ne bi li balotaški tereni imali više smisla?), luna-park, zoološki vrt, a u nekim se novinama spominje i opera. Otkud opera, mori me već danima, di je to točno gospodin Vicenco uočio u Splitu povećanu potrebu za odlaskom na opere, koju ne može zadovoljiti stari trošni HNK, pa moramo uložiti n milijuna kuna za naše prekulturne sugrađane. Da ja gradim kod nas zgradu takve vrste, ona bi se umjesto "Opera" zvala "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" jer svi znaju da se u toj predstavi barem psuje i prdi.
Uz svo dužno poštovanje koje zaslužuje svaka endemska vrsta Splićana koja ne provodi svo svoje vrijeme na štekatima na rivi, stalno želim pitati gospodina Vicenca: koji će nam to kurac? Za koga je to, za što je to, a "od kojih para" bolje da ni ne izgovaram. Ako je za nas, nema smisla, s obzirom na "ča je pusta Londra" mentalitet - Splićanima nema ništa lipše nego šta je sam Split, tu se nema šta filozofirat. Ako je za strance, opet nema smisla; ako hoće Dubai, imaju Dubai. Taman smo se lipo proslavili ka zemlja u kojoj i Bill Gates mora čekat da prođe pododnevna siesta (riječima Tanje Torbarine the Great: u ribljem restoranu neće da ga posluže jer koga si je vraga kupio brod kad si ribu ne zna sam ulovit). Ako je za one koji nemaju para, kako će si platit te staklene stanove. Ako je za one koji imaju para, nešto mi govori da bi oni radije ribarsku kućicu na Lastovu.
Novine također kažu da je gospodin Vicenco producirao prvi hrvatski, kako to s ponosom izgovaramo, blockbuster. Blockbust na uzbekistanskom znači glup film od puno para, a blockbuster je komparativ navedenog pridjeva. Znači "film je toliko glup da ne ćete morati ugasiti ton". Projekt "hrvatski san" (!) čini se da je napravljen po istoj formuli: nema veze ima li smisla, samo snimi more i Carmen Electru.

za uvod, pokušajte dozvati u sjećanje Balaševićev glas kako rasteže i kotrlja u pjesmi LJubio sam snašu na salašu, slijedeće riječi:

"jer ja šta god sam zamišlj'o, šta god sam sanjao, to sve mi se ostvarilo. Sve mi se baš ostvarilo..."

Ono što hoću da vam ispričam u što manje riječi, prije nego se otkoturam u Hrkograd, jest da sam se danas vozila u najkul autobusu ikad! Ja sam mali Mujo sa sela i nisam navikla na takve stvari, uvijek se zbunim u tim novim wc-ima na benzinskim stanicama uz autoput, nikad ne znam kako se pušta voda i kako se vadi papir. A vozam se tim autobusima zadnjih godina "i kučku i mačku", što bi se reklo dolje oko Ploča, i uvijek me izlude filmovima koje puštaju da bi nas tobože zabavili, a koji su UVIJEK romantična komedija sa Sandrom Bullock i/ili Keanu Reevesom ILI neka pucačina sa Sylvester Stalloneom i/ili gospodinom guvernerom ubersexualcem. To su filmovi koji mene motiviraju da spavam, brojim svjetla uz cestu, računam potencije od dva, kubove jednoznamenkastih brojeva, nabrajam sve opće imenice na K, i tako redom. I uvijek zamišljam svijet u kojem bi puštali filmove koji me ekšuli i zanimaju, pa da ne živim stalno sa tonom filmova koje nisam imala vremena pogledati i satima prodangubljenog vremena u autobusu.
Otkad se vozim autoputom, postala sam manje zahtjevna. Taj put je toliko dosadan da Keanu Reeves odjednom nije (pre)iritantan. Zato sam prigušila psovku kad sam sjela u autobus danas, i skužila da nigdje ne vidim jebeni televizor. Kakvo je to vrijeme došlo, nema se za grijanje u školama ni za televizore u autobusima, o Europska Unijo, di nas nađe, mi smo treći svijet - dramatizirala sam u sebi dok nisam skužila da se elegancijom dostojnom U.S.S. Enterprisea sa stropa spušta fini tanki ekran, da barba koji voli da ga zovemo "rodjo" stavlja dvd i započinje - Rat svjetova.
Well, now..
Ipak sam spavala malo, jer film katastrofe je film katastrofe, čak i kad ga radi Steven Spielberg. To se isplati gledat na početku i na kraju, ali onaj srednji dio je ionako uvijek bezličan kaos scena u kojima svi trče, vrište, mole Boga, gupe pamet, bivaju pojedeni. Tim redom. Osim glavnog lika i još jednog sporednog kojeg čuvaju da umre pred kraj.
Nakon tih zapadnjačkih izmišljotina, barba "rođo" nam je pustio 3 epizode Prosjaka i sinova, i moje je srce zauvijek osvojeno Autoprijevoz Imotskim. Trebala sam patentirat tu ideju recikliranja starih serija over & over again. Sad bi najradije išla kupit još koju povratnu kartu da vidim šta još imaju, možda Naše malo misto, a možda jednog dana i Top Listu Nadrealista.
Jebeš Spielberga.

nisam odustala, samo nemam vremena zadnjih tjedana. al reći ću vam čega imam; imam ideja, pa valjda će se iz toga nešto izrodit.
moram otić da mi prerežu produljenu moždinu, da ne moram spavat više, ode mi dan..
također: bura nije više moj prijatelj. Split me prevario i zadnja 3 dana izgledaju kao u pjesmi onog klinca


[b]Zima je.
Pivac stoji na jednoj nogi.
Vitar gonja
lepušinu po guvnu.
Je ladno, krvi ti Isusove.[/b]

Opet sam išla na Forum. Ja stvarno nikako da naučim.
Svako malo probam opet postat forumašica, obično ponukana barem jednim od slijedeća dva razloga:
1. postoje ljudi oko mene koji stalno idu na forumaške kave, ili, češće, forumaške pijanke, imaju forumaške prijatelje i čitava stvar izgleda kao jedan veliki ulog u vlastitu socijalnu mrežu. a tko ne želi još prijatelja?
2. ja volim radit profile. ako se može izgradit karijera u izrađivanju profila, molim da mi se javi koji fax za to treba. staviš mini-slikicu koja ti laska, ili za avatar uzmeš nešto što nisi ti, al pomaže u dojmu koji želiš ostavit. recimo, maloprije sam napravila avatar sa poderanom čarapom. ispod toga navedeš kul bendove koje slušaš, i preskočiš one manje kul. "knjige koje volim" možeš birati po više kriterija; možeš navesti najdeblje knjige koje si pročitao, ili knjige za koje su svi čuli i koje su svima kul (fight club, trainspotting), ili knjige za koje gotovo nitko nije čuo pa si još više kul jer znaš za knjige za koje drugi ne znaju (onda mora da ZBILJA puno čitaš). to predstavljanje jednog malog isječka sebe je pravi adrenalinski paketić, jer za sve ljude koji tu naiđu nećeš biti osoba sa lošim vicevima, obimnim bokovima, nepravilnim zubima ili neugodnim glasom, bit ćeš jako kul u svemu što 4 rečenice o tebi daju još naslutiti.

e, onda dolazi trenutak kad svoj superkul profil treba promovirat, radeći ono što je, ima bit, smisao svega; vrijeme za čitanje i pisanje postova na forumu. preletiš nazive podforuma i nisi baš previše inspiriran, ali oni su ionako preneodređeni da bi imali smisla na osnovu njih išta zaključivati. jedan po jedan, pregledavaš naslove topica i zaviruješ u njih, da bi se 4 sata i 12kn kasnije pokazalo da tamo ljudi nadugačko i naširoko pričaju uglavnom o ničemu. svaki podforum ima glavnu i najaktivniju temu u kojoj svatko piše o sebi (stvari koje ne vidim kako bi mogle zanimati druge).
na podforumu glazba to je "što vam sad svira?", na podforumu knjige "što čitate?", na gastronomiji "što kuhate?" ili "što ste zadnje jeli", na snovima "što ste sanjali" itd.
naravno, tu su i podforumi tipa "razno" ili "brbljanje", gdje teme razgovora izgledaju otprilike ovako:
-koji ste zadnji sms dobili?
-tko je na ovom forumu riba?
-kako se osjećate danas?
-ima li vodenjaka?
-u koje vrijeme u povijesti bi voljeli da ste rođeni?
-bikovi, javite se
-što prvo pakirate u kofer?
-što ste noćas sanjali?
-što imate u torbici?
-tko je bolji; vage ili blizanci?


jedino iole smisleno na što sam naišla bilo je pitanje jednog tipa "kako biste se ponašali da znate da ne postoji bog niti zagrobni život? biste li još uvijek postupali moralno?", na što je većina ljudi odgovorila "ja vjerujem da bog postoji i ja to ne mogu zamislit jer bog postoji i to je to i to nema smisla jer bog naravno da postoji sram te bilo vidit ćeš ti svog boga".
Usput, postoji ta jedna tendencija ljudi na forumu da se izražavaju bez ikakvih interpunkcijskih znakova, što meni osobno uzrokuje glavobolju jer takve postove čitam brzo i u jednom dahu. All the more reason da se manem ćorava posla.

Da ne duljim, jer ne volim kad zaredam sa grintavim postovima. Izvinjavam se forumašima koji su pročitali ovaj tekst, najdublje. Moja malenkost ima najdublje poštovanje prema vama, budući da očito imate veći prag tolerancije prema ljudskoj raznolikosti od yours truly. Ako vam se u ovom trenu nameće pitanje nisam li malo čudno odabrala karijeru, svratite na čaj, da se pitamo zajedno.